Povod za ovaj blog post je današnje predstavljanje novog projekta u obrazovnom sustavu Hrvatske - eksperimentalni program cjelodnevne nastave koji uključuje i niz promjena u predmetima i nastavi, uključujući i informatiku. O STEM-u i nastavi informatike namjeravao sam pisati i prije, neovisno o ovome, a ovo je samo dodatno poguralo temu.
Konkretno, najsporniji dio u tome je, za mene osobno, smanjivanje broja obaveznih sati informatike na koji sam se cinično osvrnuo na Facebooku.
U ovom trenutku nisu poznati svi detalji, već su poznate samo neslužbene informacije koje već tjednima kruže društvenim mrežama i neki medijski izvještaji s predstavljanja:
Osobno (nestručno) mišljenje
Prije svega, moram se ograditi s nekoliko napomena. Iako sam nekad kao vanjski suradnik predavao informatiku u srednjoj školi, trenutno nisam aktivno uključen u obrazovni sustav. Profesionalno se bavim informatikom, između ostalog i edukacijom odraslih, te STEM edukacijom djece i mladih, a često držim predavanja i radionice na raznim konferencijama i događanjima. Nisam detaljno upoznat sa svim detaljnima nastavnih programa i ne smatram se kompetentnim dati konkretan savjet kako bi trebala izgledati nastava informatike, a pogotovo ne cjelokupna nastava. Imam samo potrebu, umjesto beskrajnih rasprava na društvenim mrežama, na svom blogu iznijeti svoje mišljenje o nastavi informatike, najavljenim promjenama u tom predmetu i ostalim promjenama općenito.
Promjena s (2) na (1 sat + izvannastavni sadržaj) JEST smanjenje
Na predstavljanju je rečeno: "Istovremeno, ukida se jedan sat informatike, a predmet će se nazivati Informacijske i digitalne kompetencije. Kako ističu u Ministarstvu, to ne znači smanjivanje informatike, već čak i povećanje i proširenje tog nastavnog sadržaja za 100%. Naime, uz jedan obavezan sat tjedno, planira se kako će se kroz izvannastavne aktivnosti predmet moći provoditi s mnogo više sadržaja i pokrivati područja koja sad ne pokriva".
Ako više nemamo dva redovna obavezna sata informatike, nego jedan, onda je to smanjenje nastave informatike. To što će se dio sadržaja moći raditi van redovnih sati kao izvannastavna aktivnosti, a za sada nije poznato kako točno, nije povećanje i proširenje nego degradacija. Čim takav sadržaj nije redovan i obavezan za svih, znači da se na to ne gleda dovoljno ozbiljno. Informatika u današnje vrijeme ne može i ne smije biti izborni predmet. Može postojati samo naprednija za nadarene. Baš proziran i smiješan pokušaj spina da se smanjenje pokaže kao "100% povećanje".
Možemo pričati o tome trebali li ostati na istoj i kakvoj satnici (o tome više u nastavku) ili o povećanju, ali niti jedan obrazovni sustav u niti jednoj državi ne bi trebao u 2023. godini smanjivati broj redovnih obaveznih sati informatike. Obrazujemo djecu koja već sada koriste IT tehnologije više nego nastavnici, koji će studirati za 10 i početi raditi za 15 godina, i trebamo ih pripremati za to buduće vrijeme.
Ovo se ne tiče samo osnovne škole, već i srednje, u kojima je informatika i dalje svedena na minimalnu satnicu, i obavezna je samo u nekim razredima, dok je u višima ili nema uopće ili je neobavezan izborni predmet, što je nevjerojatno i tragično pogrešno za tu djecu koja upravo kreću na fakultete ili se zapošljavaju. I to nitko, koliko je meni poznato, ne adresira i kani promijeniti u skoro vrijeme.
Informatika nije (samo) programiranje
Percepcija djece, roditelja i većeg dijela javnosti je da je informatika u stvari programiranje. Na žalost, dobrim dijelom trenutnog sadržaja nastave to stvarno i jest tako.
Ali tako ne bi trebalo biti. Ja sam osobno protiv toga da se u redovnoj obaveznoj nastavi informatike pretjeruje s programiranjem i svu djecu uči tome na dugo i široko, pogotovo najmlađe.
Na žalost, osobno mislim da službeni kurikulum informatike nikad u novijoj hrvatskoj povijesti nije bio takav da bi ga mogli smatrati kvalitetnim; bio je ili tragično loš, zastario i skroman, ili tek djelomično dobar. Možda su iznimke neke prirodoslovno-matematičke gimnazije, ili elektrotehničke strukovne škole, ali većina naprednih stvari svodila se na entuzijazam i inicijativu pojedinih nastavnika koji su odstupali od službenog programa čime i svjesno riskiraju probleme s prosvjetnim inspekcijama (uključujući i mene dok sam radio u školi).
Informatika, odnosno digitalne kompetencije (ili vještine), su puno šire od toga, a radi o općem znanju korištenja i primjena raznih aktualnih IT i drugih tehničkih uređaja i rješenja u svim nastavnim predmetima i životu. Kako će se šire od dosadašnjeg realizirati u manjoj satnici, to ostaje nepoznato. Nije loše da sva djeca dobiju uvid u programiranje i algoritamsko razmišljanje, ali u manjem opsegu. U većem opsegu trebaju se naučiti služiti raznim uređajima, programskim i web alatima, naučiti puno više o sigurnosti i ponašanju na internetu, snalaženju i razlučivanju pravih infromacija na internetu i slično. Htjeli mi to ili ne, sviđalo nam se to ili ne, okruženi smo informatikom i tehnikom općenito, i umjesto da se tome uzaludno opiremo, prilagodimo se vremenima i pripremimo djecu za budućnost kakva je neminovna.
Da li će se to raditi u okviru same informatike ili dijelom kroz ostale predmete (pogotovo u nižim razredima), je već pitanje kurikuluma. U tom slučaju se broj sati same informatike i može smanjiti. Ali ovdje nema naznaka da će se ta znanja od sada naći u drugim predmetima.
A više programiranja, naprednije programiranje i dodatne STEM vještine odvojimo kao izvannastavne aktivnosti za nadarene učenike i one koji dobrovoljno žele naučiti više.
Informatika nije nužno sama sebi svrha
Informatika, kao i većina drugih predmeta, na žalost, jest i ostaje sama sebi svrha, što je temeljna greška u pristupu nastavi informatike. Informatika bi se, u smislu praktične primjene i pomoći, trebala više pojavljivati u većini drugih predmeta, kao alat i temeljno znanje poput matematike.
Konkretno, iz postojećeg kurikuluma izbaciti višak programiranja i sličnog sadržaja, a dodati opće znanje modernih tehnologija, potrebno svoj djeci, u svim predmetima, kroz sve razine obrazovanja, pa i zaposlenja nakon toga.
Naprednu informatiku, u dubljem i širem smislu, neka uče oni učenici koji to žele ili su za to nadareni, kroz faktultativnu, izbornu, dodatnu ili sličnu nastavu, kako god se ona formalno zvala.
Neadekvatan informatički kadar
Jedan od glavnih problema za nastavu informatike u školi jest nedostatak i neadekvatnost kadra. Informatika je jedno od najdinamičnijih područja obrazovanja koje više od svih drugih predmeta zahtijeva stalno educiranje i usvajanje novih tehnologija. Na žalost, većina onih koji su imalo više educirani i željni napredovanja, odlaze iz ovakvog obrazovnog sustava u komercijalu, ne samo na bolja primanja, nego i na drugačiju okolinu.
Kadar koji ostaje se dosta teško prilagođava novim sadržajima, i odskaču samo entuzijastični pojedinci koji rade više i drugačije od propisanog. To i nije toliko za zamjeriti samim nastavnicima jer u tako oblikovanom obrazovnom sustavu jednostavno nemaju vremena, a ni motiva za to, a sustav ne može počivati na entuzijastima. Tako nešto bi trebalo od strane samog obrazovnog sustava biti isplanirano i ugrađeno u planirano satno opterećenje.
Analogno tome, nije jasno ni kako se namjerava pokriti najavljeno povećanje satnice matematike (što je načelno dobro i pozdravljam). Naime, već sada nedostaje nastavnika matematike, koji, osim što baš i ne upisuju taj smjer, redovito idu raditi u IT i slične firme koje sve više zapošljavaju takav kadar na području strojnog učenja i umjetne inteligencije.
Informatika je takav predmet za koji bi najbolje bilo, prijelazno ili trajno, da ga predaju profesionalci, informatičari koji se time bave, poznaju aktualne tehnologije i trendove. Ali to je vjerojatno neizvedivo - rijetki IT profesionalci žele u ovakav i ovaj obrazovni sustav i takva primanja, čak niti na djelomičnu sastnicu. A ako se krene pričati o većem honoriranju takvih i sličnih deficitarnih nastavnika, otvaramo pandorinu kutiju.
Cjelodnevna nastava - da, ali kakva?
Naglasak cijele ove promjene je cjelodnevna nastava, koju su, navodno, tražili sami roditelji. U predstavljanju je rečeno: "Cjelodnevna nastava razlikovat će se od dosadašnje u organizaciji školskog dana, koji će trajati od 8 do 17 sati svaki dan. Obavezna nastava trajat će do 14 sati, a poslije ručka od 15 sati slijedit će izvannastavne aktivnosti do 17 sati. Potom će slijediti izvanškolske aktivnosti.".
Ako se cjelodnevna nastava tražila i osmislila kao čuvanje i animiranje djece dok su roditelji na poslu ili zauzeti drugim obavezama, onda je to krivi motiv i nije ona cjelodnevna nastava kakva je meni iz literature i razgovora poznata u drugim zemljama. Ako će u to produženo vrijeme raditi samo izvannastavne aktivnosti, to znači da će i dalje učiti i raditi zadaću isključivo kod kuće, nakon tolikih sati u školi. Boravak djece od 8 do 17 sati u školi je daleko previše za taj uzrast, uz poznati problem nedostatka koncentracije, a o aktivnim satima nastavnika da i ne govorim. Škole nemaju kapacitete za ovako nešto, a bez sveobuhvatne reforme remeti sve ostale vannastavne aktivnosti. Gdje je tu "više obiteljskog druženja", ako su djeca puno duže u školi?
Cjelodnevna nastava, kakvu poznajem i shvaćam, u razvijenim zemljama postoji primarno kao dobrovoljno produženo vrijeme boravka u školi u kojem djeca uče i rade domaću zadaću, pod nadzorom i uz pomoć nastavnika, tako da kad djeca na kraju tog "radnog" dijela dana izađu iz škole više ne rade školske obaveze, već se bave izvanškolskim aktivnostima i budu u krugu obitelji. I s takvim se konceptom slažem i podržavam ga. Ali ne da to znači produženje boravka u školi do 17 sati, nego da se skrati redovna nastava i razlika popuni učenjem.
Ovaj dio je još uvijek nejasan kako će točno bit realiziran, jer zvuči kao dosadašnja dopunska nastava obavezna za svih što je organizacijski gotovo neprovedivo: "U okviru obavezne nastave je program potpore, potpomognutog i obogaćenog učenja u sklopu kojeg učenici s nastavnicima ponavljaju, razrađuju teme, utvrđuju gradivo koje su učitelji percipirali da nije dobro percipirano. To je onaj dio gdje se se odvija proces koji se odvijao kod kuće - pisanja domaćih zadaća, instrukcija i sl., naglasio je ministar."
Povećanje broja predmeta i satnice suprotno je svjetskim trendovima
Koliko pratim promjene u obrazovnom sustavu, većina promjena svodi se na uvođenje novih predmeta. Dok za neke predmete to možda ima smisla, za većinu nema jer predmeta ionako imamo previše, a satnica je prenatrpana.
To ne znači da nove sadržaje ne treba uvoditi, naprotiv. Ali nove se sadržaje može uvoditi i kroz ažuriranje sadržaja postojećih predmeta na način da se izbacuje zastarjeli i suvišan sadržaj, a uvede novi. Ako se već uvodi novi predmet, onda se neki postojeći mora smanjiti ili ukinuti. Na žalost, najveći otpor tome daju neki sami nastavnici, odnosno sindikati. Dokle god nastavu i budućnost djece budemo prilagođavali postojećem nastavnom kadru i njihovom zabetoniranom znanju i radnom mjestu, a ne obratno, nećemo imati stvarnih promjena. Nastavni kadar jednostavno mora pratiti promjene nastavnog programa ili se mora maknuti iz obrazovanja, milom ili silom. Ako radiš u obrazovnom sustavu, onda se i sam moraš obrazovati i prilagođavati. Naravno, te promjene i dodatno obrazovanje kadra u državnom obrazovnom sustavu treba svakako osmisliti i provesti sustavno, od strane Ministarstva, u okviru postojeg opterećenja nastavnika, a ne da su na to prisiljeni raditi i financirati samoincijativno uz sve redovne i privatne obaveze.
Trendovi su takvi da se smanjuje broj predmeta, odnosno da se područja objedinjavaju, da se što manje bubaju informacije i činjenice u izoliranim predmetima, već da se projektno povezuju gradiva i područja, i zaključivanjem i praktičnim radom dolazi do istih ishoda znanja. Manje gradiva i kvalitetniji rad. O tome je pričala i učiteljica Marlena Bogdanović na nedavnoj konferenciji Opasne ideje 2.
Krpanje sustava bez pravih promjena
Detalje i rezultate ovog projekta ćemo tek saznati i vidjeti u praksi. Na žalost, prema prvim informacijama i dojmovima, osim nekoliko dobrih stvari, i nije neka promjena i upitna je provedba. Ponovo samo krpamo postojeći sustav na način da dodajemo predmete, povećavamo satnicu i djeci i nastavnicima, podilazimo sindikalnim pritiscima i pristicima dijela inertnih nastavnika pa se ne usudimo smanjiti ili maknuti neke predmete, zatrpavamo nastavnike birokracijom umjesto da to vrijeme iskoriste na usavršavanje, i slično. Sustavne reforme cijelog obrazovnog sustava i dalje nema na vidiku.
Ostaje nepoznanica kada će se škole i nastavnici pripremiti za ovaj eksperiment koji kreće već na jesen, a dodatak od samo 2.5 % na plaću onima koji se uključe nije neka motivacija. Prema reakcijama na društvenim mrežama, nije poznato jesu li tijekom pripreme ovog projekta uopće konzultirani sami nastavnici, što je glavni propust svih dosadašnjih propalih reformi.
Spominje se "materijalno opremanje" škola za tu reformu, a ponovo izostaje naglasak na kadrovskom opremanju i educiranju nastavnog kadra.
Da ne ispada da je sve loše - povećanje nastave hrvatskog, tjelesnog i matematike pozdravljam, i smatram općenito dobrim, uz rezervu da tek trebamo vidjeti što to točno znači po pitanju kurikuluma i koje će druge predmete smanjiti osim informatike. O ostalim promjenama ne bih previše. Uglavnom se priča o novim predmetima i povećanju satnice, a ne o smanjenju ili ukidanju drugih predmeta. I ne vidim kako će predstavljeno utjecati na smanjenje potreba za instrukcijama, jer je većina instrukcija posljedica nepažnje i nerada u školi i kod kuće, odnosno lijenosti i želje za "kuharicama" i radu "jedan na jedan".
Rezimirano, izgleda kao loša realizacija dobre ideje i nešto od čega će prvi idući ministar odustati.
Informatika i dalje ostaje primarno izvanškolska aktivnost
Na žalost, i ovaj projekt pokazuje ne samo da se nema ideja, vizija i namjere mijenjati i pojačavati informatiku u obrazovnom sustavu, nego se pogoršava, odnosno smanjuje i marginalizira, niti ima temeljnih promjena obrazovnog sustava. Sve ono dodatno što bi djeca trebala znati, a pogotovo ako žele ono naprednije za koje pokazuju potencijal, ostaje i dalje, kao i do sada, na pojedinim entuzijastičnim roditeljima, nastavnicima, STEM udrugama i komercijalnim edukacijskim ustanovama.
P. S. Photo by Annie Spratt on Unsplash